Zamislite situaciju: kašljete, probada vas u bronhijama i desnoj plećki, dolazite liječniku, a on kaže: "Znate, ja sam elektrotehničar SSS, tu radim na određeno vrijeme, zamjenjujem odsutnog liječnika – nisu mogli naći odgovarajuću zamjenu pa su mene poslali sa Zavoda za zapošljavanje – već sam ranije zamjenjivao veterinara ..."

    Ili, druga situacija: auto neće pa neće, već ste sami (vi ili dobri susjed "šteri se razme vu to") zamijenili i svjećice i platine, dolili benzina (svi se "vozimo na rezervi"); prijatelj vas "odšlepa" do automehaničara, a tamo – medicinski tehničar. I njega su uputili sa Zavoda za zapošljavanje (ne smije se, po pravilima "aktivnog zapošljavanja" odbiti uput za radno mjesto), i sad on, medicinski tehničar, zamjenjuje KV mehaničara – struke su srodne (mehanika je mehanika, funkcioniranje je funkcioniranje).

    Situacija treća: trebate vijenac ili buket za pokop susjeda (znanca, prijatelja...), a u cvjećarni vam ga aranžira ekonomski tehničar poslovne ekonomije VŠS. I njega je u cvjećarnicu uputila "Burza" ("Radna snaga" – kak god hoćete).

      Kažu da je "važno da djeca nauče čitati i pisati i završe neko zanimanje"; kažu i da je za to "dovoljna i osnovna škola". Jeste li vi zadovoljni svojim obrazovanjem (od osnovne škole do one koju ste završili kao konačnu)?

    Uostalom, vidimo i sami kamo je to "dogurala" Hrvatska sa školstvom u kojem su "svi sposobni za sve", a "za učitelje" su dobri i oni koji imaju volje da "kfretaju s tuđom djecom".

    Hoće li našoj djeci biti dovoljno dobro i za 20 ili 30 godina ono što danas uče u školi? Hoće li i način na koji uče biti dovoljno dobar i za 20 ili 30 godina?

     Jeste li se ikad zapitali tko odgaja i obrazuje našu djecu u osnovnoj školi?

      U 31 osnovnoj školi Međimurske županije radi 15 stručnih suradnika. Iako Zakon o osnovnoj školi predviđa da osnovna škola ima stručnog suradnika pedagoga i/ili  psihologa, u Međimurju u osnovnim školama radi svega 4 stručna suradnika-pedagoga, 1 stručni suradnik pedagog-psiholog, 1 stručni suradnik-psiholog, te 1 stručni suradnik defektolog-logoped (na stručnim poslovima logopeda). Ostalih 8 stručnih suradnika u osnovnim školama su po svom temeljnom obrazovanju defektolozi-socijalni pedagozi (samo jedan od njih radi na približnom području rada za koje se školovao) i/ili apsolventi a rade na radnim mjestima pedagoga, što zapravo znači da, u pedagoškom smislu, polovica stručnih suradnika rade kao nestručnjaci.

    Činjenica je da osnovna škola to bolje funkcionira što je bolje ekipiran stručni tim škole, što nam pokazuju iskustva susjednih županija (Varaždinska, Koprivničko-križevačka, Bjelovarsko-bilogorska – a sve su manje razvijene od Međimurja) gdje stručni timovi, manje više kompletni, izvrsno djeluju u sastavu: pedagog + psiholog + socijalni pedagog + logoped + socijalni pedagog + socijalni radnik, a mi na 50% škola imamo stručnjake koji, silom radnog ugovora, moraju raditi posao za koji se nisu školovali umjesto da koriste svoje znanje koje su stekli četverogodišnjim visokoškolskim obrazovanjem.

     Škola u kojoj radi stručni suradnik na poslovima koji nisu iz njegove domene, zapravo nema stručnog suradnika.

    Na taj "naš način" u kojem "svatko može sve", za čas imamo u školi situaciju u kojoj "medicinski tehničar zamjenjuje  automehaničara, a liječnika elektrotehničar SSS".

     Kad smo već kod elektrotehničara, interesantno je da u Čakovcu Odjel za društvene djelatnosti vodi inženjer elektrotehnike (ima onih "moćnih" 30 sati PP predmeta!), a u Županiji predškolski i osnovnoškolski odgoj vodi sanitarni inženjer.

     Imam prijedlog: ako su elektrotehničari dovoljno stručni za rad s djecom osnovnoškolskog uzrasta, zašto onda učitelji osnovnih škola ne bi mogli raditi u HEP-u kao stručnjaci.

    U Hrvatskoj ne postoji organizirani sustav stručnog obrazovanja, usavršavanja i napredovanja učitelja (Ministarstvo je odlučilo komunicirati putem seminara isključivo sa županijskim voditeljima stručnih učiteljskih vijeća koji često nisu ni zainteresirani ni dorasli, ni dovoljno educirani za zadatke koji se pred njih postavljaju, a kao alternativu dalo je Pravilnik o napredovanju učitelja kojim nagrađuje izvanškolski znanstveni rad učitelja kad im već ne priznaje formalno stečenu naobrazbu) i to već pokazuje svoje negativne strane i posljedice.

    U sastavu Vijeća učitelja u međimurskim osnovnim školama imamo učitelje različite razine obrazovanja 

-         učitelji razredne i predmetne nastave s dvogodišnjim obrazovanjem (2 godine visokoškolskog obrazovanja) – ukupno oko 1 500 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         učitelji razredne i predmetne nastave s četverogodišnjim obrazovanjem (4 godine visokoškolskog obrazovanja) – ukupno oko 3 500 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         učitelji razredne nastave s dvogodišnjim obrazovanjem i dopunskim studijem (2 + 2 godine visokoškolskog obrazovanja) – ukupno oko 2 000 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         učitelji razredne nastave s pojačanim programom u 2 ili 3 godine studija (4 godine visokoškolskog obrazovanja) – ukupno oko 2 500 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         učitelji razredne nastave s 2 ili 3 godine pojačanog programa jednog od predmeta u višim razredima osnovne škole i dopunskim studijem predmeta (6 godina visokoškolskog obrazovanja) – ukupno oko 3 900 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         profesori različitih struka za predmete u višim razredima osnovne škole (4 godine visokoškolskog studija) – ukupno oko 240 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         inženjeri i diplomirani inženjeri različitih struka s dopunskim pedagoško-psihološkim obrazovanjem u trajanju od 30 sati– ukupno oko 30 sati pedagoško-psihološko-metodičkih predmeta na studiju

-         nestručnjaci – bez ikakvog pedagoško-psihološko-metodičkog obrazovanja

     Računa se da ove posljednje dvije skupine čine i do 35% učitelja u školama. I osobito se povećava njihovo učešće otkako je počelo otpuštanje stručnog kadra a prestala potreba za zapošljavanjem inženjera različitih struka u privredi.

    Većina međimurskih škola "opremljena je za nastavu" pločom i kredom, a sav teret opremanja programa "pada na leđa" samim školama i dobronamjernim roditeljima (ako imaju novaca), bez obzira na uspjehe koje postižu.

      Što se tiče pedagoško-psihološko-metodičkog unapređivanja rada učitelja, u Međimurju djeluje Visoka učiteljska škola koja se, međutim, ne bavi i stručnim usavršavanjem učitelja i s osnovnim školama surađuje samo sporadično, u vidu stažiranja studenata. Da, tu su i povremeni seminari za učitelje koji se, nažalost, bave vrlo klasičnim temama (sve što učitelj nauči za vrijeme studija) i "zaobilaze u velikom luku" suvremene teme.

    Ako se učitelj želi doškolovati, "ima da odriješi kesu" i plati vlastitu edukaciju i stručno usavršavanje (10 dana seminara košta između 3 500 i 5 000 kuna za svaki seminar i edukaciju koju se polazi). Ili može uplatiti dopunsko školovanje koje za dvije godine studija košta minimalno 10 000 kuna. Sve to iz vlastitog džepa, bez mogućnosti povrata novca (osim zadovoljstva što je obrazovaniji, stručniji, kvalitetnije radi).

     Ovdje moram dodati činjenicu da se na području Međimurja niti u jednoj školi ne provodi Pravilnik o školovanju djece s poteškoćama u razvoju (nema posebnih obrazovnih grupa za te učenike s kojima bi radio defektolog, u Međimurju radi samo jedan logoped za cjelokupnu predškolsku i školsku populaciju pa su roditelji prisiljeni plaćati privatnim defektološkim ordinacijama za ono na što imaju besplatno pravo), a iz Pravilnika o školovanju nadarene djece realizirana je jedino sporadična akceleracija pojedinih učenika i nešto darovitih je obuhvaćeno dodatnom nastavom.

     Dodatna i izborna nastava su u opadanju (umjesto cjelokupne lepeze od preko 45 programa izborne nastave, ulogu izborne nastave preuzeo je vjeronauk a drugi strani jezik i informatika samo u školama koje su se uspjele za njih izboriti ili su svoje prostore iznajmile informatičkim i školama stranih jezika koje plaćaju roditelji), mogućnost financiranja proširenog osnovnoškolskog programa iz sredstava lokalne samouprave uopće nije zaživjelo (općine nemaju dovoljno novaca niti za svoju osnovnu djelatnost, a nisu bile u stanju ni preuzeti svoju zakonsku obvezu kao osnivači osnovnih škola).

          Kako

-         podići kvalitetu nastave uvođenjem novijih, inovativnih oblika rada (nove strategije integrirane nastave i učenja, projektne metode, head-start programi, korak-po-korak metodika, interakcijsko-komunikacijski modeli rada, konstruktivistička paradigma, ...)

Kako

-         unaprijediti nastavni rad na području planiranja i programiranja, mrežnog planiranja i programiranja, izrade baze podataka, operiranja s bazama podataka

-         uvoditi u stručni i znanstveni rad – učenika i učitelja

Kako

-         dati osnovnoj školi "ljudski lik", "obiteljsko okruženje", "prijateljsku i suradničku atmosferu"

     Projekt kurikulumskog pristupa planiranju, nedovoljno pripremljenim zahvatima doveo je čak i do zbrke u osnovnim školama – umjesto da rasteretimo učenike, opteretili smo nedovoljno pripremljene i educirane učitelje "kilometarskim" pripremama koje ničemu ne služe (najmanje doprinose kvaliteti nastave i odgojno-obrazovnog procesa u osnovnoj školi).

    Donošenjem novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (donesen 17. srpnja, na snagu stupio 15. kolovoza ove godine) mogli bismo uvesti red u obrazovanje i zapošljavanje učitelja, ali ravnatelji osnovnih škola, Zavod za zapošljavanje, a ni sami učitelji, ne znaju za njega. A pridržavanje odredbi pozitivnih zakona baš i nije obavezno (zar ne?) Lako mi odgodimo primjenu zakona za "neko drugo, pogodnije vrijeme"! I još, ako ne znamo za taj zakon, ne moramo ga se ni pridržavati?!

    Pa onda, što ćemo "s ljudima koji već rade i tako se muče da nešto nauče i sebe i djecu koju uče"!?

     Zapošljavanjem nestručnjaka u osnovnoj školi djelomično smo riješili pitanje nezaposlenosti više i visokoobrazovanih stručnjaka (tehničkih i tehnoloških struka) otpuštenih iz (propale) privrede (oni su bili "višak zaposlenih koji je opterećivao privredu") ali smo otvorili pitanje TKO I KAKO OBRAZUJE NAŠU DJECU.

    Predizborne ankete pokazuju da će 38% mladih pitati svoje roditelje za koga da glasuju – i poslušat će njihov savjet! Da li nam je to cilj?