U ovih zaista dugih 10 godina vođene su najrazličitije polemike u vezi gore navedenog, a da pri tome tekući studenti na učiteljskim studijima nisu znali niti kakva im je budućnost niti koji će stručni naziv (a time i stručnu spremu) steći završetkom studija. Naravno najveći problem bilo je pitanje kakve su mogućnosti zaposlenja završenog učitelja – nažalost to pitanje je i danas najveći problem svakog mladog učitelja.

    Vrlo je interesantno pratiti razvoj "ideje" o trajanju učiteljskog studija kao i o stručnom nazivu u zadnjih 10-ak godina. Naime već od samog početka četverogodišnje je obrazovanje učitelja, usprkos svoje kvalitete i dobre organizacije, bilo neprihvaćeno od strane najrazličitijih struktura:

-         dio do tada dvogodišnjih učitelja razredne nastave i nastavnika predmetne nastave negodovao je zbog stjecanja visoke stručne spreme uz tvrdnju da su to zapravo dosadašnje dvije godine studija "rastegnute" na četiri, što nije točno

-         dio sveučilišne javnosti tvrdio je da je "za učenje djece pisanju" u krajnjem slučaju dovoljna i srednja škola, pa je četverogodišnje studiranje nepotrebno

    Zakonske strukture nažalost nisu bile spremne odgovoriti na nastala pitanja i, osim odluke o trajanju obrazovanja, ni sami nisu bili sigurni o adekvatnom stručnom nazivu.

    Ovakvo stanje imalo je za posljedicu situaciju da su studenti različitih generacija iskusili najrazličitije "novitete" i izmjene tijekom studija:

     - Prve generacije studirale su samo razrednu       nastavu u trajanju od četiri godine.

    - Akademske godine 1997./98. uveden je program 3 + 1 prema kojem su se svi kolegiji trebali odslušati i položiti u 3 godine, a četvrtu godinu studija studenti su trebali provesti u praksi. Sama po sebi ova se ideja i nije činila tako lošom da nije pradstavljala zapravo pokušaj da se učiteljski studij ponovo vrati na trajanje od tri tj. dvije godine. Ovaj se program održao samo jednu godinu.

     - Iste akademske godine uvedeno je, uz bazično obrazovanje za razrednu nastavu, i dopunsko obrazovanje za rad u predmetnoj nastavi u osnovnom školstvu i to u trajanju od četiri godine, tako da su mnogi studenti nakon odslušane i diplomirane razredne nastave (u trajanju od četiri godine) morali nastaviti svoje obrazovanje još dopunske dvije godine.

     Zapravo najveći problemi za buduće učitelje nastali su upravo uvođenjem izbornog predmeta. Svi su tekući studenti, iako su upisali jednopredmetno razrednu nastavu, morali odabrati neki predmet, a da uopće nisu znali hoće li im to biti priznato.

    Ubrzo se uvodi i dvopredmetno studiranje (polaganje prijemnih ispita iz razredne nastave i drugog predmeta) u skladu s čim je i za očekivati da se na kraju stekne i odgovarajući stručni naziv što, nažalost, još do danas nije riješeno.

     Radi bolje ilustracije različitih gledanja odgovornih struktura na problematiku stručnog naziva studenata Učiteljskih akademija i Visokih učiteljskih škola, dovoljno je proučiti pozitivne zakonske akte vezane uz visoko školstvo:

     - Sve do 1995. godine nije se uopće niti znalo kako će se zvati budući učitelji razredne nastave zbog čega su prve generacije studenata svoju promociju doživjele tek 10 godina nakon upisa.

     - U Pravilniku o polaganju stručnih ispita (19. listopada 1995.) pojavljuje se stručni naziv profesor razredne nastave. Naravno taj naziv nije adekvatan s obzirom da se radi o stručnom studiju, ali je pokazatelj pozitivnog stava Ministarstva prosvjete spram četverogodišnjeg učiteljskog studija.

     - Već sljedeće godine u Pravilniku o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu, što je do danas jedina napisana Sistematizacija poslova u osnovnoj školi (iako se u međuvremenu promijenio način studiranja razredne nastave i sada je to dvopredmetni studij), pojavljuje se samo učitelj razredne nastave, a to "može biti bilo tko". Naime, svi djelatnici koji su zaposleni u osnovnom školstvu u funkciji držanja nastave zovu se učitelji. Učitelj je zanimanje, a osoba koja izvodi nastavu može biti ove ili one struke. S obzirom da u tom trenutku studenti četverogodišnjeg učiteljskog studija nisu imali nikakav stručni naziv, dotadašnji dvogodišnji učitelji imali su stručni naziv nastavnici razredne nastave – postavlja se pitanje koji stručni naziv udovoljava zahtjevu iz Sistematizacije?

     Isto tako, ova problematika nije niti zakonom regulirana od 1991. godine kada je visoko obrazovanje izdvojeno iz sustava usmjerenog obrazovanja, ali nije na jedinstveni način zakonom regulirano. Naime prema Zakonu o visokim učilištima (Narodne novine, br. 27/93 i 59/96) svaka visokoškolska ustanova svojim Nastavnim programom propisuje:

-         opis zvanja

-         stručni naziv

-         trajanje studija

-         uvjete upisa

-         nastavne sadržaje i predmete

-         uvjete za završavanje kako pojedine godine tako i cjelokupnog studija

    Ovaj Nastavni plan donosi Stručno vijeće svake visokoškolske ustanove uz suglasnost Rektorskog zbora. Dočim, prema istom Zakonu, sadržaj i oblik diplome propisuje ministar prosvjete. Ovakav zakon prouzročio je potpunu anarhiju i kaos na visokoškolskim ustanovama. Dopuštene su velike razlike u broju i vrsti kolegija (predmeta), sadržajima i trajanju studiranja, a gotovo je svaka Učiteljska akademija izdavala svoju diplomu sa svojim stručnim nazivom. Tek 2001. godine završeni su učitelji putem televizije obaviješteni da su se Visoke učiteljske škole uspjele dogovoriti oko stručnog naziva diplomirani učitelj. Problem je u tome što navedeni stručni naziv nije u tom trenutku i zakonski propisan, već se do njega došlo međusobnim dogovorom.

     Međutim, to nije bio kraj muka. Naime, iste se godine otvorio problem priznavanja drugog predmeta (do tada su već sve Visoke učiteljske škole krenule s dvopredmetnim studiranjem). S obzirom na ranije navedeni Zakon istih je problema bilo i kod uvođenja tog drugog predmeta kojeg se zvalo na različite načine: izborni, dopunski, pojačani. Studenti su bili revoltirani činjenicom da moraju odabrati i studirati drugi predmet (i to pune četiri godine, a studentima koji su se u trenutku promjene programa našli na trećoj godini studija to je značilo šestogodišnje studiranje), a da im se to niti ne evidentira na diplomi niti priznaje.

     Ministar prosvjete, dr.sc. Vladimir Strugar, intervenirao je u situaciju donošenjem Pravilnika o dopuni ranije spomenute sistematizacije gdje u čl.7.a piše da "osoba koja je na učiteljskoj akademiji, odnosno Visokoj učiteljskoj školi završila stručni dodiplomski studij i stekla stručni naziv "dipl.učitelj razredne nastave s pojačanim predmetom" može izvoditi nastavu odgovarajućeg predmeta u osnovnoj školi". Ne samo da je stručni naziv više nego smiješan i prije upućuje na problematičnog studenta kojem treba dopunska nastava iz nekog predmeta nego na studenta koji je studirao punih 6 godina i, uz više od 3 000 odslušanih sati razredne nastave, odslušao još i 1125 sati drugog predmeta čiji je program odobrilo i s njim se složilo Ministarstvo znanosti.

     Zbog svega toga, smeta nas što smo sada nekakva "pojačala", "izborni predmeti", "pomoćnici" – a mi nismo "osobe koje su završile studij u četverogodišnjem trajanju" – mi smo učitelji, to smo željeli biti, izabrali smo i završili studij razredne nastave i još jednog predmeta, želimo raditi u osnovnoj školi, studirali smo 4 do 6 godina.

    Jedinu svijetlu točku koju vidim u ovoj problematici je konačno donošenje jedinstvenog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03.) koji je stupio na snagu 15. kolovoza 2003.god. prema kojem se završavanjem diplomskog sveučilišnog studija, za sveučilišne programe učiteljske struke, stječe akademski naziv diplomirani učitelj (dipl.uč.). Nadamo se da će nadležne strukture na vrijeme biti upućene i obaviještene o ovom zakonu, te da ćemo konačno prestati biti "pojačala".